Daniel Léveillé napustio je studij arhitekture kako bi se posvetio plesnom obrazovanju kod Lawrencea Gradusa u Entre-Six Dance Company, te kod Martine Époque i Groupe Nouvelle Aire. Kratko je plesa sa GNA (1979-1980), no najviše ga je zanimalo kreiranje pa je uskoro koreografirao svoje prve radove za Choréchanges: Le Bas Rouge De Béatrice, s Louise Lecavalier i OCRE (1978).
Od 1978. do 1981. bio je jedan od plesača koje je Françoise Sullivan odabrala za vlastiti povratak plesu, a iskustvo rada s njom odigrat će presudnu ulogu u njegovoj koreografskoj karijeri.
1981. osnovao je vlastitu trupu Daniel Léveillé Chorégraphe Indépendant, a već 1982. Canada Council for the Arts dodjelio mu je nagradu Jacqueline-Lemieux u znak priznanja kvalitete njegova umjetničkog pristupa.
Ime trupe nakratko je promijenjeno u Léveillé-Laurin 1984. te još jednom u O Vertigo kada je umjetničkom voditeljicom postala Ginette Laurin. Svoju današnju trupu, Daniel Léveillé Danse osnovao je 1991.
Od 1988. profesor je na Odsjeku za ples, Sveučilišta Québec u Montréalu, gdje predaje kompoziciju i koreografiju, a često i koreografira za svoje studente.
Među njegovim brojnim kreacijama poput, Le Sacre du printemps (1982), Les Traces no I, II, III, IV, V, VI (1989), L'Exil ou la Mort (1991), Jules et Juliette (1994), Utopie (1998), Amour, acide et noix (2001).... La pudeur des icebergs (2004) i Twilight of the Oceans (2007) smatraju se ključnima.
Od 2001. golo tijelo je postalo njgeov glavni koreografski materijal, te ujedno i glavna tema njegova rada, u što su se uvjerili i gledatelji 22. Tjedna suvremenog plesa na kojem je Leveille gostovao 2005. s predstavom Amor, Acide Et Noix, a za koju je tada dobio i Nagradu publike.
Svojim čistim novim djelom, Daniel Leveille prodire još dublje u već poznati teritorij: zahtjevnu konfrontaciju tijela s tijelom Drugog, misteriozne odnose koji upravljaju tijelima u prostoru, opisivanje pokreta i njegova neminovnog propadanja i tijeka.
[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=tyli8VFpluE]
Skromnost ledenjaka, kristalizacija misaonog procesa u krhkoj pristutnosti vlastitog Ja koje se susreće s Drugim. Na sceni, predstavljena su nam uspravljena tijela. Gola kao i prostor oko njih, trpe esencijalnu ranjivost ljudskog postojanja, onu koja svjedoči kako se pojedinac ponekad neočekivano uzdiže iznad tiranije izgleda. Terceti se izmjenjuju s duetima, a odsustvo ljubavnog natjecanja neutralizira sve oblike isključivanja. Jer ovdje nije riječ o osvajanju već o istraživanju svih mogućnosti i izvanrednom naporu potrebnom da bi se jednostavno živjelo.